Perišić

“Ako vas zanima kako je to glumiti na filmu, treba reći: dosadno je, ubitačno dosadno, to je jedna od najdosadnijih stvari na svijetu. Sve ide toliko sporo da si 99% vremena u pauzi, samo se bez veze motaš po toj zimi, tako tri dana, jer je ovo srećom kratki film… Još se na snimanjima ne pije, o čemu nisam imao pojma – računao sam na nekakav tulum, ipak je tu filmska ekipa, a ima li što bolje od filmske ekipe? Mislio sam: tu se živi, na ekskurziji, daleko od kuće. Ali zaboravite sve što ste mislili o filmskoj ekipi. Oni su tek dio snimanja filma, dakle, dio dosade. Nema tu nikakvog tuluma, ni u tragovima: bit će da su imali loša iskustva, pa se to smatra neprofesionalnim. Gore na Lubenice, gdje je bio takozvani “set”, ja sam jedini sa sobom donosio vrećicu sa limenkama piva. Malo je glupo piti sam, ali sam ipak pio, kao neprofesionalac, stvarno nisam znao što raditi po cijeli dan. I hodao sam po selu u toj svećeničkoj halji, što je landarala na buri kao jedro, s limenkom u ruci, a oni koji nisu bili upoznati s mojom ulogom, malo su me čudno gledali. Neobično je hodati okolo u tom izdanju – tu i tamo neka ti baka kaže: “Faljen Isus”, a tko će njoj objašnjavati što je fikcija a što realnost, pa se tako, noseći te svećeničke halje, čovjek počne i osjećati malo drukčije, ozbiljnije, dođe ti da nekoga pogledaš kao duhovni pastir, samo ti pivska limenka u ruci ponešto remeti situaciju.”

Robert Perišić, “Cannes, normalno” 2003.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *