Category Archives: kino klub

Apofenija revisited

apofenija

Oslanjajući se na rad letonskog naučnika Konstantina Raudiva, Marko Mažibrada, psihijatar razočaran u svoju profesiju, sprovodi eksperiment sa ciljem da empirijski odredi da li postoji život posle smrti, pomoću fenomena apofanija, što ga dovodi do Simona Besedića, skeptičnog alkoholičara i urednika Mesečnog Armagedona, časopisa koji se bavi paranormalnim fenomenima. Zajedno sa Nikolom Mrzopoljićem, bageristom i ocem porodice, kojem Besedić duguje svoj život, i Etom, farmaceutiskinjom i netipičnom prostitukom kojoj Besedić nudi trajnu vezu, on ulazi u sled čudnih događaja…

FEST 2016

Perišić

“Ako vas zanima kako je to glumiti na filmu, treba reći: dosadno je, ubitačno dosadno, to je jedna od najdosadnijih stvari na svijetu. Sve ide toliko sporo da si 99% vremena u pauzi, samo se bez veze motaš po toj zimi, tako tri dana, jer je ovo srećom kratki film… Još se na snimanjima ne pije, o čemu nisam imao pojma – računao sam na nekakav tulum, ipak je tu filmska ekipa, a ima li što bolje od filmske ekipe? Mislio sam: tu se živi, na ekskurziji, daleko od kuće. Ali zaboravite sve što ste mislili o filmskoj ekipi. Oni su tek dio snimanja filma, dakle, dio dosade. Nema tu nikakvog tuluma, ni u tragovima: bit će da su imali loša iskustva, pa se to smatra neprofesionalnim. Gore na Lubenice, gdje je bio takozvani “set”, ja sam jedini sa sobom donosio vrećicu sa limenkama piva. Malo je glupo piti sam, ali sam ipak pio, kao neprofesionalac, stvarno nisam znao što raditi po cijeli dan. I hodao sam po selu u toj svećeničkoj halji, što je landarala na buri kao jedro, s limenkom u ruci, a oni koji nisu bili upoznati s mojom ulogom, malo su me čudno gledali. Neobično je hodati okolo u tom izdanju – tu i tamo neka ti baka kaže: “Faljen Isus”, a tko će njoj objašnjavati što je fikcija a što realnost, pa se tako, noseći te svećeničke halje, čovjek počne i osjećati malo drukčije, ozbiljnije, dođe ti da nekoga pogledaš kao duhovni pastir, samo ti pivska limenka u ruci ponešto remeti situaciju.”

Robert Perišić, “Cannes, normalno” 2003.

Rakija – od Vardara do Triglava

Dokumentarni film RAKIJA, od Vardara do Triglava u produkciji Pankerica doo iz Novog sada.

Autorski par Milan Nikodijević i Goran Filipaš osmislili su priču o rakiji kao vezivnom tkivu nekadašnjih bratskih republika bivše SFRJ i kroz tu prizmu prelomili izazove na koje, u najnovijem evropskom kontekstu, nailaze slobodni proizvođači rakije.

Film se snima na lokacijama širom bivše SFR Jugoslavije, po domaćinstvima i autentičnim mestima, ali i u gostima kod poznatijih pekača rakije i kod ponekog od trenutnih vlastodržaca u regionu.

Na taj način, kroz svojevrsni road movie, stvorila bi se šira slika onoga što nas kao narode i ljude povezuje i što nas čini jedinstvenim kulturološkim prostorom. Rakija, kao paradigma zajedništva koje i dalje de facto postoji, bila bi taj duh (spirit) zajedništva i zajedničkog nasleđa.

FREE RANGE

How to live knowing that you might never know joy in day-to-day life? That you will never know the true pride from your work? That there is no meaning, no goal, no hope for improvement? That life will continue and you have to get used to it and also to the idea that it might go on for a long time and, worst of all, it is almost impossible to put up with it in a dignified way? I am referring to shoddy housing, meager food, poverty and the extensive coarseness below and stolid indifference above, and to the dreadful machinery that minces its way through the lives of most of us, evermore efficient, ceasing little by little to even pretend that this is not our murder, packed and sold to us in variable forms. Where should we head to, cattle for slaughter, and how is it possible to participate in all this, without losing our humanity and the last bits of our lust for life?