Skip to content

Tom Waits – Cold Cold Ground

Crest fallen sidekick in an old cafe
Never slept with a dream before he had to go away
There’s a bell in the tower
Uncle Ray bought a round
Don’t worry about the army
In the cold cold ground
Now don’t be a cry baby
When there’s wood in the shed
There’s a bird in the chimmney
And a stone in my bed
When the road’s washed out
They pass the bottle around
And wait in the arms
Of the cold cold ground
Cold cold ground
There’s a ribbon in the willow
And a tire swing rope
And a briar patch of berries
Takin over the slope
The cat’ll sleep in the mailbox
And we’ll never go to town
Til we bury every dream in
The cold cold ground
Cold cold ground
Gimme a Winchester rifle and a whole box of shells
Blow the roof off the goat barn
Let it roll down the hill
The piano is firewood
Times square is a dream
I find we’ll lay down together in the cold cold ground
Cold cold ground
Cold cold ground
Call the cops on the Breedloves
Bring a bible and a rope
And a whole box of rebel
And a bar of soap
Make a pile of trunk tires
And burn ‘em all down
Bring a dollar with you baby
In the cold cold ground
Cold cold ground
Take a weathervane rooster
Throw rocks at his head
Stop talking to the neighbors
Til we all go dead
Beware of my temper
And the dog that I’ve found
Break all the windows in the
Cold cold ground
Cold cold ground

jedna za jače

jače ste
to vam priznajem
samo
kada ćete
prestati
da snagu
trošite
na nas
na sinove
na momke
na muževe
na očeve
na sraslu
tišinu
zlatne svadbe
koja briše
sjaj vašeg
oka
na prvu
predaju
koja guši
nevin
strah
koji vam
otimamo
kada ćete napustiti
jalove
i svojom krvlju
ugušiti
posesivne sinove
uspaljene momke
licemerne muževe
razočarane očeve
bespomoćne
saputnike
kada ćete otkriti
laž
stresti okove
poseći tamničare
i stati
slobodne i svoje

Crtice iz svakodnevnog ludila*

Šetamo. Moj sin Isak i ja. Isak je mali. Dve mu je godine. Prilazi nam čovek. Čovek je radostan. Oprašta se sa nekim. Glasno ispoljava svoju radost. “Evo ovaj ide do Vuka“, viče pokazujući na tramvaj. Saginje se prema Isaku.

“Zdravo,” pruža mu ruku. “Ja se zovem Luka, a kako se ti zoveš?”

“Isak”, jedva čujno se oglašava mali.

“Isak,” ponavljam glasnije.

“Isak? A, Jevrej?”

“Ne, nije.”

“Nego?”

“Nego dečak.”

“A, Isak. Isak Njutn! Isak Njutn!”

Uzimam dete za ruku i odlazimo. Pored mene neće baš postati društvena osoba.

dead umbrella

dead umbrella

*naslov pozajmljen od kategorije sa bloga RASULO

cvrkutanje u metafizičkoj studeni 4

rad nije stvorio čoveka. naprotiv, uništio je svaku nadu da se iz naše ljušture može stvoriti ljudsko biće38 minutes ago via web

kada vam neko kaže da “voli svoj posao”, okrenite se i bežite što dalje. takvi ljudi su spremni na najstrašnije stvari.38 minutes ago via web

rad je alat “odvajanja”. on vas udaljava od suštine vašeg postojanja koje je daleko od ropstva kojem se bespogovorno predajete.31 minutes ago via web

rad ne stvara kreativno mišljenje i smisleno preispitivanje. rad proizvodi frustracije, nelagodu i ozbiljne poremećaje u mentalnom sklopu29 minutes ago via web

rad, najzad, stvara razlike među ljudskim bićima. te razlike su opasno oružje u nemilosrdnim radničkim rukama. rad negira apstrakciju.24 minutes ago via web

kompleksi i frustracije koje proizilaze iz rada, potpuno uništavaju porodicu kao zajednicu iz vremena kada pojam rada nije bio poznat.23 minutes ago via web

rad je savršen alat za proizvodnju svakojakih vernika. svaka ideologija/crkva je u svojim mitovima veličala robove/radnike22 minutes ago via web

naposletku, rad suštinski proizvodi besmisao jer ne stvara ništa smisleno, aka ono što može da nas nauči nečemu.20 minutes ago via web

rad stvara poluprazne stomake i potpuno prazne glave. okanite se rada.20 minutes ago via web

Can I get get get… a little optimism

(via boingboing)

Pljuvat ću po vašim grobovima

Provodim svoje poslednje dane u ovoj kancelariji, sa ovim ljudima. Ali to me ni malo ne teši. Ne mogu da budem ravnodušan. Ne mogu da prećutim kada horski izbacuju idiotluke iz svojih praznih glava. Iz svojih zatrovanih umova. Iz svojih nesrećnih, nesvesnih bića.

Ovako je, otprilike, tekao deo današnjeg “razgovora”.

Ćelavi bilder (ĆB) čita Blic na netu i glasno komentariše.

“Vidi ko će možda da nas predstavlja na Evroviziji. Ova Turkinja Emina Jahović. Pu jebem…”

“A ko je još u konkurenciji?”, crvkuće iza monitora Slatka Mala Izvrnuta Torta (SMIT).

“Pa i ovaj derpe Milan Stanković iz Granda”, odgovara joj ĆB.

“E, ako je derpe, onda je on pravi kandidat za Evroviziju, jer je to pederska svetkovina – rasadnik dupencadi za bogataše. Isto kao što je Fashion TV farma prostitutki za svetsku elitu”, bacam kosku.

“Da, da!”, svi odobravaju.

“E, a ovaj njen brat se poturčio, mamu mu mudžahedinsku”, ĆB psuje u monitor.

“E to mi je stvarno glupo”, počinje piskutavo svoju misao SMIT, “mislim, to si što ti je Bog dao i nemaš ti tu ništa da menjaš. To je baš bez veze. Evo, razgovaram sa svojom mamom, ona više gleda HTV, i sad tamo ima jedan voditelj koji je, kad su počela ona sranja, lepo uzeo majčino hrvatsko prezime i zamenio očevo srpsko.”

“Mislim stvarno“, u duetu se oglašavaju ĆB i Zatucana Seljanka (ZS).

“To mi je kao promena pola”, nastavlja ZS, “kao, sad se on oseća kao muškarac. Mislim, stvarno. Kakve gluposti.”

Dižem ruku i njuškam pazuh. “Ja se osećam kao muškarčina! Možda se i poturčim u pederskog ustašu!”

“Ajde ne lupaj Kizo, ti uvek nešto kontra imaš da kažeš,” prekoreva me ZS.

Ćutimo.

ĆB i dalje surfuje.

“Vidi ovaj Turčin ubio policajca.”

“A onaj policajac ubio Makedonca,” parira mu ZS.

“Ma kakav Makedonac, Šiptar, bre,” breca se ĆB.

“Ma Makedonac, bilo je u vestima.”

“Ma Šiptarčina smrdljiva, kakav Makedonac.”

“Onda nema veze,” uveravam ih, “ako je Šiptar, nikom ništa. Alo, je l’ vi čujete sebe? Kakve veze sad ima da li je Šiptar ili Makedonac. Pandur je ubio čoveka i pobegao.”

“Pa da, ali je i Turčin ubio pandura i isto tako pobegao,” poentira ĆB.

Tu već ozbiljno mislim da nisam normalan. Možda ja nešto propuštam. Možda meni nije nešto jasno, dok je svima ostalima kristalno bistro. A onda shvatam. Pa njima nisu jasni pojmovi slobode, jednakosti i bratstva među ljudima. Oni na svet gledaju iz rodovsko/etničkih rovova opasno mrzeći skoro sve što se čak i za inč razlikuje od njihovog odraza u ogledalu. Dodatno, ispunjeni su mržnjom kao pune plinske boce. Idu tako na srpskom kamionu, istovaraju se na srpskim pumpama, prodaju Srbima, unose u srpske stanove, odvrću i udišu. Truju se. Međusobno. Zagledani, zaljubljeni u sebe. Srećni.

Trgovački putnik

Upadam u tramvaj. U onaj stari, švajcarski, najlepši. Pritiskam dugme za otvaranje i ulazim na prednja vrata. Sedam na klupicu za majke sa decom. Na čelu tramvaja, okrenut putnicima stoji čovek. Vadi izolir traku iz džepa i govori:

“Izolir traka, trideset dinara.” Gleda putnike u oči. Pogled mu ide od glave do glave. Vraća izolir traku u džep i vadi selotejp.

“Selotejp, petnaest dinara.” Visoko drži selotejp i pokazuje ga. Čeka. Niko ništa. Svi se prave da ga ne primećuju. Jedna žena se pretvara da će svakog trena briznuti u plač.

Čovek vraća selotejp u džep.

“Ulošci za hemijske olovke, tri za deset dinara. Ima ih u plavoj i u crvenoj boji.” Pokazuje snop uložaka za hemijske olovke obmotan gumicom. Gleda. Vraća uloške u džep. Vadi plastičnu čašicu punu čačkalica.

“Čačkalice, deset dinara.” Nikom ne trebaju. Čovek se saginje i iz plastične korpe vadi nešto što liči na kutiju za špil karata. Otvara kutiju, podiže je da svi mogu da vide njenu sadržinu. Govori razgovetno i jednolično. Ne glasno.

“Grickalice, deset dinara komad. Ko voli, ko želi.” Zastaje, a zatim tiho, više za sebe mantra: “Ko voli, ko želi.”

Seda na sedište. Stavlja plastičnu korpu u krilo i sada je samo putnik koji se ničim ne razlikuje od ostalih. Pogledam u onu ženu. Grize usne. Kurva matora. Za sto dinara je mogla da kupi sve što je čovek imao u džepovima. Sklanjam pogled.

Burlam po džepovima. Nemam novca. Nemam izolir trake. Nemam selotejp ni uloške za hemijske olovke. Nemam čačkalice ni grickalice. Iz torbe vadim debeo časopis “The Split Mind”. Ustajem i dižem knjigu u vis.

“Časopis za kulturu i književnost. Tri stotine sedamdeset strana. Proza, poezija, prevodi. Hiljadu dinara. Ko voli. Ko želi.”

Unsuccessful blog deprivation

Ko što vidite, nije prošlo ni 40 sati hibernacije, a ovaj blog je življi nego Osmi putnik u grudima sirotog Kejna.

Nije da sam se probudio na huk razočaranog čitalaštva (1 friendly email, 1 comment, 1 phonecall). Više je to bio niz slučajnosti, kao što to obično i biva. Ponovo otkrivene i podeljene figure. Ovoga puta bele na obe strane (nemojte sad o besmislu, tu sam ekspert).

I nemojte da sumnjate – sjebaniji sam nego ikad, ali od sada posvećeniji drugom minusu sa kojim ću skupa, nadam se, jednom stvoriti plus.

Volim te LJ.B.

Will You Marry Me?

zidovi

žurim na tramvaj
da se vratim praznoj
kući
punoj sudoperi
idiotskom radio
programu
vestima
od juče
koje ponovo danas
čitaju
pogrešnoj ali ipak
groznoj
vremenskoj prognozi
neispeglanom vešu
prašini
pročitanim knjigama
razmeštenom krevetu
koji liči na
napuštenu grobnicu
zidovima
koji me čuvaju
od ljudi
među kojima
uzalud tražim
tvoj
pogled

This is where it ends.

This blog is going into hibernation.

All comments are disabled

indefinitely.