Skip to content

Jedan stari tekst

“IDEMO U EVROPU SA NAŠIM IDENTITETOM”

Te reči je danas, na koalicionom skupu, izgovorio “prvi čovek Srbije” (pod navodnicima stoje reči B92), što bi značilo da postoji i poslednji čovek Srbije. Taj poslednji čovek sam zasigurno ja, jer ja nemam našeg identiteta, niti želim sa nečim takvim da idem u Evropu. Najradije bih u Evropu otišao sa kartom u jednom pravcu, bežeći upravo od tog našeg identiteta.

Da se odmaknem malo od ovog jalovog egocentrizma i posvetim sažetku floskule srpski identitet – u jednu reč. Ta reč bi morala da bude NEPRISTOJNOST. Druge nema. Iskrena mržnja prema bližnjem svom (Mađarima, Šiptarima, Muslimanima, Crnogorcima, Makedoncima, Bugarima, Rumunima, Hrvatima), bez blama, ponosno i kako već treba da bude i kako je, jelte, red i kako već sam bog zapoveda. Iskrena netrpeljivost prema drugačijima koja ide dotle da čak i bradonje stradaju, a da ne govorimo o lezbejkama, pederima, crncima, onima koji nose indijske marama (talibani) i OSTALIMA. Iskrena agresivnost i vandalizam prema svakome (saobraćaj) i svemu (kante za smeće, znakovi, zidovi, autobusi, semafori). Iskreno nepoštovanje i uvažavanje zakona i najosnovnijeg reda (osim onih – tog treba ubiti, tući dok se mrda ili odseći mu q, ruku ili glavu). Iskrena vera u ispravnost svojih pobuda, tvrdoglavost, nespremnost za promene i saznanja, nepismenost, zatvorenost, zatucanost, formalizam, paušalnost, zavist, sujeta, oholost, ponos.

Identitet. Zar treba neko da umre (Tito, Pavle) ili bude ubijen kao pas (Đinđić), pa da ponosni vlasnici našeg identiteta stanu u pogrebnu povorku, preispitaju se u zastrašujućoj tišini, dok im glavama odjekuju prazne reči kojima se zavetuju i savetuju, pa da im niz toliko spominjani OBRAZ poteče topla suza ljubavi, solidarnosti i saosećanja koju inače trigeruje treća ili četvrta čašica potegnuta preko ozbiljnog razgovora o stanju nacije i malog čoveka na nekom dečijem rođendanu, slavi, svadbi ili u nekom magacinu.

Opasna stvar taj identitet. Ako se gradi, neguje i bustuje na način kako se to čini u ovoj zemlji, sva je prilika da ćemo završiti u kolektivnoj opseni, sretni u toplom smradu Šojićevog humora, ponosni na sebe, podsmehujući se drugima, tuđem, stranom i nepoznatom.

Još nešto. Krajem devedesetih godina prošlog veka, kad su Srbi svoj identitet šetali po segedinskim Korama, Teskoima i budimpeštanskom aerodromu, u Segedinu se naplaćivao parking. E sad, da Srbin ne bi platio parking, on bi se odmah po zauzimanju mesta bacio u potragu za kaznom koju je policija zadenula nekom neplatiši za brisač. Tu kaznu bi Srbin jednostavno premestio ispod brisača svog vozila i tako pokazao neprejebivu crtu svog identiteta – lukavost. Kada bi kontrola obišla parking, videla bi da je srpski automobil već kažnjen, i naivno (glupavo, kao što to već rade Mađari) ne bi proverili da li se brojevi sa tablica slažu sa onima na uplatnici.

Sva je prilika da ćemo i na državnom, političkom nivou, Evropskoj Uniji podmetnuti jedno takvo kukavičije jaje u vidu našeg identiteta, ali je isto tako istina da za to neće više niko mariti suočen sa propašću elitističkog birokratsko/korporacijskog konglomerata u koji EU metastazira.

Postavio: Zoran Trklja November 28th, 2009 pod Blogovi.

Send article as PDF to Create PDF

registracija

zašrafio sam tablice za mazdu
kao doživotni pirsing
na njenoj stražnjici
i jeziku

u ljubav me je ponovo uverila
lakoća kojom je lilit
razbila čelični birokratski
zid

sad smo spremni da mazdu napunimo
stvarima torbama i obaveznom opremom
da joj u kasetofon udahnemo digitalni
dah

gužvu nervozu i loše puteve
rastopiće raspoloženje i poštovanje propisa
jer najlepše je polako i nasmejano skliznuti
do mora

Send article as PDF to PDF Download

HOKI (2)

2.
Onaj koji gleda, neće videti.

Kejleb Beginsvort srednjim prstom odape pikavac u talase i pogladi riđu bradu. Navuče kapu još više na uši i pokrenu automatski čekrk. Jednolična škripa čekrka ga odvede daleko, u detinjstvo, pod dedinu strehu i zvuk njegove stolice za ljuljanje. Muzika koja je izlazila iz usne harmonike skrivene ispod dedinih brkova samo je tercirala škripi. Zarđala pesma o zaboravljenom vremenu. Urlik za izgubljenim vremenom.

Kejlebov pradeda, Gustav fon Begensvard, doplovio je na ove obale nakon što je tri puta bio u Indiji, nakon što je u američkom Čarlstonu živeo sedam godina i nakon što je u Singapuru oženio devetnaest godina mlađu Tai Li, cvet njegovih zrelih godina. Potomstvo Gustava i Tai se rasulo po obalama Novog Zelanda, Japana i Australije. Prezime se postepeno promenilo u Beginsvort, gubeći arhaični prizvuk ostarelih dinastija. Ono što se, kod Beginsvortovih, nije izgubilo, bila je ljubav prema moru. Ali danas, biti moreplovac, nije više bila romantična, a još manje avanturistička priča. Ako biste odbacili mornarski posao na velikim krstarenjima, kao previše nalik na veštački osmeh domaćina leta u džambo džetu; ako biste se odrekli trgovačke i vojne mornarice zbog njihovog isuviše korporacijski ustrojenog modela; ako biste, iz straha, ustuknuli pred sirovom brutalnošću piratskog poziva, ili, ako vam nasledstvo nije obezbedilo usamljenu jedrilicu kojom ćete jezditi preko tihog sivila Pacifika, ostalo bi vam da na more isplovite kao ribar.

Kejleb Beginsvort šutnu mrtvog Hokija i on skliznu u utrobu broda. Zatim zviznu u pravcu Dejvida Mejsona, pokazujući mu da preuzme nadgledanje izvlačenja ribe, a onda se i sâm spusti u potpalublje. Dole se riba obrađivala, filetirala i zamrzavala u table. Šestonedeljni ulov je napunio brodska skladišta i došlo je vreme da pođu kući. Opasao je gumenu kecelju, na uši stavio antifone, navukao hirurške rukavice, stao pored pokretne linije za obradu i počeo da sortira ribu. Do podneva, kada se završavala njegova smena, ostalo je još dva sata. Radio je automatski dok su mu misli lutale.

Dejvid Mejson je bio dobar momak. Na proleće je trebalo da se oženi Kejlebovom kćerkom Tai. Kejleb se nadao da će njihov sin, njegov unuk, koji je plutao u Tainoj utrobi, jednog dana postati moreplovac. Ili barem ribar. Potajno je maštao da će mali Kejleb (voleo je da zamišlja da će unuk poneti njegovo ime, kao što je njegova kćerka nasledila ime svoje čukunbake) ipak ugrabiti barem deo avantura koje je doživeo pradeda Gustav. Naspram putešestvija pradede Gustava i njegovog životnog iskustva debelog poput Velingtonskog telefonskog imenika, njegov život i životi njegovog oca i dede činili su mu se jednoličnim i predvidljivim kao dosadni vetar u tom istom Velingtonu. Nevidljivi vetar koji dolazi i prolazi, ne ostavljajući ništa za sobom.

Sin Gustava fon Begensvarda, Oskar Begensvard, rodio se jedne mrkle olujne noći, u kojoj su se šeširi i krovovi uskovitlano takmičili u osvajanju pučine. Sâm divlji urlik vetra ga je doneo na svet cepajući utrobu mlade Tai Li koja je purpurno-modrom Oskaru nemo predala svoj dah. To je bio jedini vetar u istoriji Te Whanga-nui-a-Tare koji je nešto ostavio za sobom. Ostavio je slomljeno srce Gustava fon Begensvarda, malog, od plača zacenjenog, Oskara i mrtvu Tai Li. Taj vetar je za sobom odneo sve lepe i utešne reči koje je Gustav namenio svom sinu. Taj vetar je zbrisao svu ljubav koja je bujala u njegovom srcu. Taj vetar je odneo i samog Gustava koji je, nakon što je svoju ženu porinuo u sivo more, otplovio daleko od svake obale, ostavljajući svog sina rodbini koja mu nikada neće udahnuti onu snagu i pouzdanje koje samo otac sinu može pokloniti.

Oskar je plakao. Plakao je kao usna harmonika koju će, mnogo godina kasnije, sakriti ispod svojih brkova, i kroz nju, unuku Kejlebu, svirati tužnu škripu brodskih paluba i jarbola, dah razvijenih jedara, udar razbijenih valova. Oskar Begensvard je voleo more, ali nikada nije njime zaplovio. Ispekao je zanat brodara i, uz pomoć očevog blaga, otvorio radionicu za obnovu čamaca i brodica. Pronašao je svoj mir u opremanju barki kojima će neko drugi zaploviti i, možda negde, u bespućima modrih okeana, sresti njegovog tatu. Oženio je Hildu, kćerku velikog ribara Ota Mingusa. Sagradili su kuću na malom rtu iznad peščane plaže. Nakon dve vetrovite zime, rodio im se sin Oto Beginsvort. Ribar.

Oto će, na svoj šestnaesti rođendan, prekinuti očev strah i patnju, ući u jedan od sveže obnovljenih čamaca i pokušati da dovesla do kuće Fergusonovih, do zlatnih pletenica njegove ljubljene Barbare Ferguson. To će mu poći za rukom, i od tada, Oto će zauvek ostati vezan za svoje dve ljubavi – Barbaru posutu pegama i okean posut valovima.

Plod Otove i Barbarine ljubavi, prelepi dečko vatrenih uvojaka, Kejleb, odrastao je obasut roditeljskom ljubavlju i pažnjom koja ga je naoružala onom posebnom vrstom integriteta kakva se sreće samo kod ljudi kojima je poklonjena bezuslovna ljubav. Porodica nije bila bogata. Niko od Otove braće nije nastavio dedin posao, jer su se svi do jednog vratili moru. Kejleb se sa ocem otisnuo na more onih godina kada je počeo masovni ulov plavog grenadira – hokija. Svet se menjao, količine aljaskanskog oslića i slične bele ribe su se smanjivale i tržište se okrenulo bogatstvima prvo japanskog, a zatim i novozelandskog i australijskog priobalja.

Hoki je postao njihovo zlato. Njihovo, tek pronađeno, morsko blago.

Send article as PDF to PDF Printer

Dan po dan

Festivalske ferije su prošle. Dani bahanalisanja su ostavljeni u prašini ravnice. Vratili smo se na beli ADSL. U Beogradu ništa novo. Nadrkanost je na visokom nivou. Izmotavanje takođe. Empatija je deklarativna. Učaurenost je na toliko visokom nivou da će svile biti za izvoz. Svile i kadife. Rezolucija i polucija. Zabave i igara. Vode i struje. Biće svega mnogo. Ali, naša deca više neće znati ko smo. Niti ko su oni. Bez obzira na sve veronauke i građanska vaspitanja. Bez obzira na sve vize i IPTV kanale. Bez obzira na sva letovanja i volontiranja. Bez obzira na sve Exite i Guče. Nit je davno izgubljena. Šansa propuštena. Vizija zaglavljena između dva radio talasa. Novog talasa nema na vidiku.

Bolje WI-FI ruter nego nove patike. Iako ne znam šta je novo u imenu “starke”. Bolje auto prepisati na Lilit. Ionako sam protiv privatnog vlasništva. Čak ni telefon koji nosim u džepu nije moj. I tako sad s uživanjem praznim creva slušajući internet radio net1zen (preko Nokije N900 nakačene na kućni wi-fi), okupan promajom, zagledan u najnoviji broj časopisa Symposion posvećenog piscu Otu Tolnaiju. Dani teku. Nikako da se sredim i prionem na poso. Sve mi nešto slatko sad kako ni Lilit ni ja ne radimo negde, već po vasceli dan vreme provodimo zajedno, sa našim sinom, u bašti, u gradskom prevozu, u redu u Ljermontovoj, u tramvaju međ pubertetlijama delijama. Život, vaspitanje deteta, naša dnevna rutina, poprimaju sasvim drugu dimenziju i značaj. Lično mislim da su dani rmbanja u nekoj kancelariji, za kojekakve nabeđene šefove i gazde, iza nas. Forever.

Kad smo već kod delija pubertetlija, samo da spomenem da su mediji i njihovi gospodari – marketing stručnjaci, uspeli da završe opštu klasifikaciju ljudskih bića, pa tako sada imamo usko profilisane društvene grupe, kao što već decenijama postoje usko profilisana zanimanja, fakulteti i slične specijalizacije. Jedinka može uspešno da se nosi sa čemerom života jedino ako se pronađe u nekoj od oštro razgraničenih i precizno određenih grupa. Tako vam to ide. Jad i beda.

Elem, delije pubertetlije su sedele u tramvaju ne ustupajući mesto majkama sa decom (nama), starima, nemoćnima, a kamoli curama. U rukama su držali artefakte sa stadiona CZ – najlon kese sa odštampanim oznakama fudbalskog kluba, letke i razglednice, ulaznice za utakmice koje su pomno proučavali. Svi su nosili one grozne majice na kojima grupa ljudi stoji i gleda vas, a oko njih piše delije sever. Onda su počeli malo da zapevaju. Narodnjake, pa navijačke pesme, onako za sebe, ali su svi imali čast da čuju primitivne i prostačke tekstove uglazbljene u jednostavne poluvojničke poskočice. Kao nekakvi paravojni bećarci (prostakluci included). Pa se sad ti, Teofile moj, vozaj prevozom i uživaj u ljudskim pravima.

I išli su skroz do faking blokova. Srećom, ukazalo nam se neko mesto u prednjem delu tramvaja, baš na neosunčanoj strani, pa smo se premestili. Ali ne pre nego što smo čuli svu tiradu zajebancije i fine mržnje upućene nekom kinezu koji se šetkao oko Hajata. “Ej kina, idi u kinu, vrati se odakle si došo. Donosiš sidu. Jebo te ćale sidaš. Ej kina, naki ej.” Onda je naišao polurazrušen buvljak, pa je jedan od pubertetlija delija uzviknuo: “Ej tu radi Marija Skerlić, ganci iz razreda, prodaje čarape. Kolko čarape, Marija? Tri za sto, Marija! Kolko čarape? Marija!”

Uskoro smo promenili prevoz, pa se i okruženje promenilo. Od urbanih pripadnika snaga PUPS-a iz centra, preko delija pubertetlija iz blokova, stigli smo do umornih fizionomija obične radničke klase sa ruba grada. Do jadoša (jadnika). Beskrajni nizovi neomalterisanih kuća na sprat ili dva, ispresecanih nekom njivom, magacinom ili drvarom. Marketi i gomile tečnosti u plastičnim bocama. Svako ljubomorno čuva svoje. Svoja ubeđenja, imovinu i sreću. Deca su vojnički podšišana i voze nove bicikle. Pivo u hladu je pedeset, a kukuruz na njivi dž. Pešački prelazi ne postoje, a bicikl se vozi po lokvama kraj puta. Omladina, po ini put, uništava lepo uređena i informativna autobuska stajališta, a dobri brka, po nalogu odozgo, ponovo lepi foto tapete. Bojčinsko kulturno leto je u punom jeku. Moj izbor je nacionalni folklorni ansambl iz Tirane. Avioni preleću. Nova lica Jat-a nam se smeše s bilborda. Sunce zalazi iza Muzeja vazduhoplovstva. Ja se zovem Zoran i živim u predgrađu. Negde između Ledina i padine koja se spušta u selo Surčin.

Kada vozim bicikl iznad kanala Galovica, u oko mi staje pola Srbije i cela mušica. Savetodavna suza koju puštam nije za Kosovo ravno, već za, u zlu ogrezlo, zalutalo čovečanstvo. Kibla je puna. Muve su potrovane. Debeli magnati sisaju mlade devojčice kao da su popsikl. Jahta seče prljave talase. Stražari se tuku oko bačene butne kosti. Logoraši poslušno ulaze u krematorijum. Sve je pepeo.


View Larger Map

Send article as PDF to PDF

HOKI (1)

1.
Onaj koji traži, neće pronaći.

Hoki je plivao u skoro potpunom mraku hladnog okeanskog ponora. Imao je dvadeset godina. On to, naravno, nije mogao znati. Njegov život je bio jedno neprekinuto sad. Jedan intenzivni trenutak bivstvovanja – hranjenja, razmnožavanja i pražnjenja. Velikim crnim očima posmatrao je pokrete tela miliona njegovih bezrepih rođaka koji su plivali uz njega. Njihove modre senke prekrivale su okeansko dno. Njihov sablasni, nečujni šum, damarao je tamom. Klizili su niz struju u potrazi za hranom.

Kružili su oko biljaka i rastinja, brzinski ih brsteći i nastavljajući dalje. Grupna svest ih je vodila kroz život čiji je svaki otkucaj srca značio novo rođenje. Istovremeni mir i nespokoj treperio je u njihovim čulima kao perpetuum mobile opstanka. Kao keltski beskrajni čvor. Čvor koji će uskoro biti grubo presečen i razvezan.

Hoki i milijardu njegovih klonova nađoše se u jatu sitnih lignji i poče pokolj. Nevidljive bombe mastila, koje su lignje ispaljivale, stapale su se sa tamom okeana, čineći ceo genocid još mračnijim. Divlji ples proždiranja i smrti uravnoteži prirodu. Sit i umoran, Hoki se spusti dublje ka dnu. Klonovi pođoše za njim kao siloviti plimni talas. Bio im je potreban odmor.

Odjednom, Hoki oseti da rubovi njegovog jata implodiraju ka središtu. Milioni riba se u fraktalnim obrascima izvrnu oko svojih osa panično bežeći od oblaka morskog peska koji se uzdizao iza njih. Tutnjava koja ih je terala napred napregnu njihove sićušne nervne sisteme do pucanja. Creva počeše da im se prazne u instiktivnoj nameri da postanu lakši i brži. Okean postade uzak i skučen.

Hokija nešto sustignu i prevrnu u zagušujućem crnilu i on izgubi orijentaciju.
Poslednje što je video u svom životu bili su zraci sunca koji su se probijali kroz površinu okeana. Kada su ribari istovarili plen iz mreže, Hokijevo srce je prestalo da kuca.

Prekrio ga je led i večna tama.

Send article as PDF to PDF

Marat/Sade

Send article as PDF to PDF Creator

Letnja IN & OUT lista

IN

napolju, muški klasični bicikl, dvorište, bašta, ćutanje, razmišljanje, knjige, poklanjanje, jadransko more, put, voz, dinje, čokolada, špricer, trava, oblačno, noć, paradajz, radio net1zen, muzika, osmeh, menjaža, bosa noga, nerad, pankeri, sadržaj, lišće, srce.

OUT

unutra, mountain bike, grad, pijaca, razgovor, mišljenje, interweb, gomilanje, crno more, aranžman, autobus, lubenice, sladoled, pivo, pljuge, sunčano, dan, cveće, mp3, filmovi, smeh, rasprodaja, patika, rad, hipsteri, dizajn, in&out liste, muda.

Send article as PDF to PDF

4 recenzije sa poslednje tezge na Palićkom film festu

Arsy-Versy (trailer)
Režija: Miro Memo

Ovaj predivan dokumentarac o čoveku koji je pobegao od ljudi i sveta u svoj hobi fotografisanja leptirova i slepih miševa, pokazuje kako priča o malom čoveku može da bude epska i arhetipska. Iako puna nade da će se njen ludi sin jednog dana oženiti, njegova majka nema iluzija o tome šta žele moderne žene – novac, uspeh i skupe automobile. Ona, prostodušno, misli da njen sin Lubo Mero već sam po sebi ima sve što je jednoj ženi potrebno.

Lubo je potpuno obuzet svojim svetom koji bukvalno naglavačke izvrće opšteprihvaćen moderan način života. Ta negacija gravitacije, jednostavno postignuta kroz okretanja kadra, kjubrikovski efektno govori o celoj laži i nesreći na kojima se odmara svet potrošača i koncept novcem valorizovanih osećaja.

Film u filmu, koji je u detinjstvu snimio Lubo, stvara potpunu sliku o ovom divnom čoveku koji je, bežeći od ljudske pohlepe, pronašao utočište u mračnim pećinama i napuštenim rudarskim oknima. Naime, u njegovom dečačkom filmu on putuje svemirskim brodom na planetu kojom vladaju leptirovi. Kod kuće, na zemlji, Lubo se od ljudi sklanja u svet slepih miševa koji vise naopačke.

———————————————————————————————————————

Betty B & The The’s (trailer)
Režija: Felix Steinz

Ne znam kako vi, ali ja ovaj film gledam kao metaforu. Smeh odvratnog debelog poslovođe koji odjekuje i zapljuskuje lice glavnog junaka – malog brke, je smeh konvencija koje ne trpe odskakanja od društvene uravnilovke očekivanih životnih procedura.

Kada brka potraži mesto za šankom u baru retko naseljenom ljudima koji su se predali pred armijom ambicioznih, tamo će pronaći jednako za život nezainteresovan bend The The’s i njihovu veliku i predivnu pevačicu Betty.

Dokaz da je njihova iznenadna ljubav iskrena i prava, doći će kroz smeh odvratnog poslovođe, kada se njih dvoje podvrgnu tom nepogrešivom lakmus-testu.

Tako smeh odvratnog poslovođe postaje smeh, konvencijama okovane, većine. Većine koja je nesposobna da svari iskrenost i različitost, nego joj se radije podsmeva.

———————————————————————————————————————-

Burrowing (trailer)
Mladi duh Evrope
Režija: Henrik Hellström, Fredrik Wenzel

Preko reke pa u šumu

Delom inspirisan rukopisima Henrija Dejvida Toroa, Burrowing pokušava da istraži ideje otuđenja, samoće i potrage za konteplativnom ravnotežom. Obojen, ponekad teškim, poetskim ekspresijama, u isto vreme zaštićen od jeftine patetike, film prati unutrašnje svetove trojice neuklopljenih pojedinaca. Jedanaestogodišnji Sebastian otkriva neraskidive veze koje čovek mora da ima sa prirodom, mladi otac sa bebom pokušava da zaštiti sina od svakodnevnog oticanja vremena, mladić u ukradenom kanuu odlazi niz reku…

Svaka od ove tri sudbine nosi atomski naboj beznađa koji prikriven čuči u tihom švedskom (ili bilo kom drugom) predgrađu. Gledalac će na momente osetiti nelagodu i strah spram junaka, bojeći se da ne skliznu u samoubistvo ili neku drugu vrstu nihilizma. Međutim, autori filma, jasno nam pokazuju da se apokalipsa već desila i da sada zbilja živimo u postapokaliptičnom dobu. Dobu u kojem je ponovno spajanje čoveka i prirode postalo nemoguće.

————————————————————————————————————————
“Soft Power” vs “Russian Bear”

Soft Power bi bio odličan naslov za film koji su reditelj i scenarista Jaak Kilmi i ko-scenarista Kiur Aarma nazvali Disco & Atomic War. (trailer)

Ovaj dinamičan dokumentarac prepun televizijskog materijala trezorskog tipa koji obogaćuju vešto postavljene i fotografski verno prikazane slike iz porodičnog albuma, pleni svojim optimizmom kao i svaki sličan nostalgični osvrt na detinjstvo i odrastanje.

Estonski narod koji je bio dovoljno srećan da se rodi u glavnom gradu Talinu, od kraja pedesetih godina prošlog veka, živi uz produkte popularne kulture koju im iz Helsinkija televizijskim signalima šalje Finska TV.

Deca rodbini iz provincije u pismima šalju prepričane epizode Dallasa, roditelji prave biznis distribuirajući prekucane finske TV vodiče i prepravljajući sovjetske televizore kako bi mogli da hvataju kapitalistički proigram, tinejdžeri u izviđačkom kampu gledaju prvu Emanuelu kroz rupicu u zidu, a svi zajedno disko plesom pobeđuju tvrdi i nečovečni sovjetski režim.

————————————————————————————————————————

Send article as PDF to PDF Printer

medalja

nisam dobio medalju za assholeness
nit zato što sam dobrim ljudima rekao
da su luzeri
nit zato što sam hrabre
razmaženima zvao
nisam se okitio zlatom
za prvo mesto u pijančenju
nit za šampionsko
nipodaštavanje
svega živog
bez ikakvog reda
nisam stao na pobednički tron
kao najduhovitiji hroničar
seoske priredbe
nit za bistre fotografije
restoranske hrane
nit zato što sam zoliku nazvao
mosómedve
ne
medalja je pala
jer sam kod ljube i jelene
oprao SVO posuđe

Send article as PDF to Create PDF

Festival post mortem

Festivalski alhemičari pretvorili su vino u vodu kojom su napunili milion plastičnih bočica. Onda su zlato pretvorili u olovo za municiju kojom će pucati u zadihane ribe palićkog jezera. Bankare su promovisali u filmske autore. Filmske autore su unapredili u komercijaliste. Publiku su nazvali tržištem. Tržište su skenirali novinari pretvoreni u mašinu za proizvodnju buke koja se utopila u mutnoj zelenoj vodi doma mog. Kiša je raspršena u sparinu. Sunce čekićem boga Tora zakiva klinove u glave pečenih subotičkih biciklista. Semafori govore. Bicikl plaća kartu u autobusu. Ideje su proglašene veleizdajom. Diktatura je prigrljena kao rođena majka. Klimatizovana tehnika je postala novo okruženje koje, kao neke droge, menja svest. Pelinkovac je rasut po polju kao cveće zla. Nigde nema sode-vode. Digitalizam pikselizuje misli. Klikovi se broje. Klikovi su novi novac. Klikovi su kliktaji. Tamburaši su okupirani neukusom. Oko štandova sa knjigama leže pijanci. Na karaokama se rađa svet sutrašnjice koja ne pripada nama. Pesnici su razmažena bagra. Hokej klub nema alternativu.

Send article as PDF to PDF Printer